Ode godina dok kažeš keks...





Prvu obljetnicu osnivanja obrta proslavila sam u Švicarskoj. Eto, dogurala sam daleko, čak van granica EU! :) Međutim, na dan kad sam se iz inozemstva trebala vratiti doma postalo je jasno da će neki tamo "Made in China" virus zaustaviti svijet. Ali ovo nije tekst o virusu. Htjela sam vam ispričati kako je prošla moja prva poduzetnička godina i ono što svih zanima - jesam li je uspjela (financijski) preživjeti.





Kada sam u lipnju 2018. dala otkaz na poslu, bio mi je pun kufer svega. I tog posla i činjenice da je netko nekad odlučio da čovjek mora (za)raditi da bi (pre)živio, i ljudi oko mene, i Zagreba i ove države. Bila sam izuzetno nesretna i nezadovoljna. Svi oko mene su smatrali da sam donijela pogrešnu odluku, da su vremena teška, da sam imala dobru plaću (što bih više htjela?) i da bi bilo normalno da sam u tom poduzeću dočekala mirovinu. A ja sam zamišljala posao iz bajke u kojem ću dva puta kliknuti mišem, odraditi pet minuta posla, naplatiti tri puta veću satnicu od one koju sam imala dotada i do kraja dana se izležavati, putovati po svijetu i odgovarati na mailove s plaže u Portugalu. Istini za volju, pružale su mi se svakakve beskrajne mogućnosti. Iako mi se apsolutno ništa od toga nije ostvarilo, moram priznati da svoj posao sada doživljavam pomalo bajkovito i izuzetno sam zadovoljna!


Nema budilice, nema šefova ni gazdi koji ti vise nad glavom, nema stresa ni grča u želucu, nema brzinskih marendi, posla koji ti noćima ne da spavati, nema smrdljivih ureda, gubljenja vremena na putovanje do posla i s posla. U principu, u vlastitom obrtu stvaraš svijet za sebe. Tako ja najčešće radim u pidžami, ne šminkam se, ponekad spavam do podne, kuham, ne javljam se na telefon kad mi se ne da i uglavnom radim s blagavaonskog stola u Rijeci ili Zagrebu. Uvijek govorim - samo me pustite da radim kako najbolje znam, a kao takva sretna sam kao nikada, rasterećena, u stress free zoni. Imam nevjerojatnu slobodu da vozim bicikl po Maksimiru utorkom u 13 sati ili otputujem na dva tjedna, da odem na tržnicu usred radnog vremena i pogledam 3 filma zaredom na Netflixu kada svi drugi spavaju.


Unatoč svemu tome, ako me pitate što je obilježilo moju prvu poduzetničku godinu, reći ću vam da je to puno, ali stvarno puno, puno rada. Radila sam više nego ikad, po 12, 14 sati dnevno. Rekli bi mi - "buljiš u kompjuter" od poslijepodneva do drugog jutra, najčešće samo s pauzom za hranjenje i spavanje. U prvoj poduzetničkoj godini odradila sam šezdesetak projekata, desetak volonterskih, bavila se administracijom, porezima i doprinosima, pisala izvještaje i domaće zadaće ali nikad mi ništa nije bilo teško. Naravno, bilo je i nerviranja, pogrešaka, ljutila sam se na klijente kojima je svaki moj rad bio loš, na cjepidlake koji mi žele zagorčati život samo zato jer to mogu, odbijala projekte koji su mi se u startu činili kao gnjavaža, ali na kraju dana uživala sam kao dijete. Ta sreća i zadovoljstvo, kao i mir koji imam u svojoj glavi, najvažnije su stvari na svijetu!


Zaradila sam i pristojne novce, jesam! Pristojne u smislu - dovoljne za moje životne potrebe. Kada sam prije godinu dana ustanovila da bih trebala privrediti oko 180 kn dnevno da bih preživjela mjesec, činilo mi se to prilično puno novaca. Jesam li sposobna za to? Hoću li moći ovako do penzije? Prvu godinu sam uspjela, isključivo temeljitim radom na svakom projektu, puna samopouzdanja i hrabra. Velika je radost naplatiti izdani račun kad sav novac koji zaradiš kao obrtnik možeš staviti u svoj džep. Naravno, bilo je i dana bez posla. Praktički cijeli jedan ljetni mjesec nije bilo niti jedne narudžbe pa sam tek krajem jeseni shvatila da je to valjda trebao biti moj godišnji odmor. Došla je i ta nesretna korona i četiri otkazana projekta u tjedan dana. Preživjela sam i to zahvaljujući vjernim klijentima koji su mi davali posla i kad je stalo cijelo gospodarstvo. Izgleda da kad pošteno radiš i želiš uspjeti, cijeli svemir se izokrene baš tako da ti stvarno sve bude u redu.


Godinu su mi obilježili i poticaji za samozapošljavanje (omogućili mi mozak na pašu po pitanju troškova za prvih godinu dana poslovanja), edukacija u Impact Hubu (nekoliko sjajnih i pametnih ljudi postavilo je temelje mog poduzetničkog mindseta), divni Plavi ured u kojem sam naučila puno korisnih stvari ali i ogromna doza samopouzdanja za koju nisam ni znala da postoji u meni, a uz pomoć koje sam donijela odluke koje su mi promijenile život. Preporučam vam da postanete sami svoji šefovi, možete slijediti i moje korake, ali vjerujem da nećete požaliti!

​Iva