Ljeti mi se posao gadi!





Stvarno volim svoj posao i način na koji sam posložila svoj život kao freelancer ali ljeti mi se sjedenje za kompjuterom gadi. Lijena sam kao magarac, znojim se kao krovopokrivač, ljeti je rad naprosto gubljenje vremena. Dok klikam mišem, a podlaktica mi je slijepljena sa stolom, osjećam kako mi se cijedi svaka kap volje za životom...





Ljeti sam užasno lijena. Čim temperatura pređe čarobnih 30 stupnjeva, paljenje mog laptopa jednako je užganju peći u kotlovnici nekog industrijskog pogona. Ništa mi ne pomaže, ventilatori su uspješni samo u rastjerivanju komaraca, a od klima uređaja počnem kihati i bole me uši. Ponekad se pitam zašto jednostavno "urbi et orbi" ne obznanim svojim klijentima godišnji odmor od 1. srpnja do 1. rujna, a često se to pitaju i moji najbliži koji kažu - ej, barem ti možeš uzeti slobodno kada god hoćeš! I stvarno, ako od prvog dana tvrdim da ovaj posao ne radim zbog novca, zašto usred sezone samu sebe tjeram raditi poput nekog diktatora i mučim se u nehumanim uvjetima?


Nisam fer i iz poštovanja prema ljudima koji zarađuju svoj novac radeći u puno gorim uvjetima od mene, priznajem da je izjava "Ljeti mi se posao gadi" jako bahata i licemjerna. Ali ljeti zaista ne volim raditi, postajem onaj mrgud iz Štrumpfova, vrućina mi ubija svaku kreativnost, volju za radom pa i kad nešto baš moram napraviti, nešto što sam obećala, ne da mi se. Sjednem za laptop i skrolam po fejsu i portalima, onda idem prizalogajiti pa šećem po balkonu, pa turpijam nokte, pa se prebacim preko kreveta i igram igricu na mobitelu, a u konačnici klik na ikonicu nekog od grafičkih programa postaje kao ubadanje prstom u znate već što. Ni mom laptopu se ne da, ljeti postaje ekstra spor i ja se sva preznojim čim se njegov disk počne munjevito vrtjeti pa hitno tražim tuš i odmor. Koncentracije ni za lijek. Još kad mi stigne narudžba za posao - nema me, na godišnjem sam! Radim na previše projekata i joj, evo ne mogu se tome sada baš nikako posvetiti, baš mi je žao...


Ovoga ljeta stvari su malo drugačije. Vrućinama, znojenju i komarcima unatoč, radim, i strašno me peče savjest ako ne radim. Ove se godine zarada ipak došuljala u prvi plan, neka veća potrošnja mi nije ni na kraj pameti pa sam slično kao u onoj basni o cvrčku i mravu postala mali freak od štednje za crne dane. Pomoć države prestala je još u lipnju jer sam uspjela sustići prošlogodišnju zaradu, no zaista me strah što donosi jesen, da ne govorim zima. S obzirom na nekontrolirano širenje glupog virusa, pretpostavljam da ću se već u listopadu zatvoriti u stan i raditi. Srećom, kako radim od doma, nije mi nužno vidjeti drugo živo biće sve tamo do Božića. :) Samo se nadam da će posla biti, no mali freak od štednje ima i plan B ako stvari pođu po krivu. Ove godine sam shvatila da mi godišnji odmor nije potreban jer, koliko god to banalno zvuči, iz jednog dijela tijela u drugi mi je napokon stiglo da sam zaista blagoslovljena što radim ono što volim i od takvog se posla ne trebam posebno odmarati. Nisam bila na ljetovanju, radila sam, skupljala novce, dogovarala poslove za jesen i odbila samo jedan posao jer je stvarno izgledalo kao da ga neću stići odraditi na vrijeme.


U kolovozu me je prilično rastužila vijest da je preminuo Mihajlo Arstovski, jedan od najznačajnijih grafičkih dizajnera u Hrvatskoj. Mediji su kao papagaji jedni za drugima ponavljali njegovu famoznu izjavu: "Molim da me se ne primjećuje" i zaista, mislim si - samo mi dajte posla i pustite me da radim! Jer kad prođe ovo vruće ljeto i stignu nesigurna vremena 2020., volit ću svoj posao kao ništa drugo na svijetu!


Iva